Vesela djeca u igri
Prehrana sportaša

Kada se sport pretvori u teror nad djecom

Posted on

Olimpijada u Pekingu je gotova. Uvelike ju je obilježila afera dopingirane ruske klizačice.
Da je potrajala samo malo duže, tko zna kakav bi još teror kroz koji prolaze mladi, vrhunski sportaši, isplivao na vidjelo. Teror nad kojim se mi, obični smrtnici, zgražamo, a koji je toj nesretnoj djeci surova svakodnevica.

Veliki ulozi i ogromna očekivanja

Što god radili, želimo li uspjeti, trebamo se potruditi. Do cilja ne možemo preko noći. Tako je i u sportu. Međutim, daleko je izvjesnije ulagati u nekretnine nego u sportsku karijeru djeteta. Ulaganjem u vrhunski sport, roditelji prihvaćaju ogroman rizik. Bolje reći, kockaju se. Hoće li dijete od 10 ili 12 godina postati vrhunski sportaš, nitko ne može sa sigurnošću reći. Jer uspjeh ne ovisi samo o njegovom talentu, krvavom radu i ustrajnosti, odricanjima i podršci obitelji. Jednostavno, za medalju na Olimpijadi mnoge se kockice moraju posložiti. Roditelji se samo mogu nadati najboljemu.

Gdje je granica?

Ima roditelja koji, pod izlikom svesrdne podrške, maltretirajući djecu, liječe svoje frustracije i komplekse. Sami su bili nikakvi ili osrednji sportaši pa su im sada djeca alat da dosegnu propušteno. Ili su propali u nečem drugom, tko bi to znao.
Jer kako drugačije objasniti situaciju kada dijete od 7 godina svaki dan ujutro, prije škole ima trening od sat vremena, pa još dva sata treninga nakon škole? Uz to uvečer, svaki dan ima ili glazbenu školu ili trening drugog sporta, kako bi se poboljšale performanse onog prvoga.
A gdje je tu djetinjstvo? Gdje su ljuljačke, tobogan, kule od pijeska i kukalo. Nema ih!
Kažu mi ti roditelji „dijete voli sport“. A što mu drugo jadnom preostaje, nego pokunjeno slušati zapovijedi i zahtjeve? Sve za njihovu ljubav i naklonost. I malu čokoladicu koju dobije nakon treninga. Poput psa kojeg nagrade keksićem nakon što nanjuši tonu kokaina.

Ambicijama nikad kraja

S godinama rastu apetiti roditelja. Više nije dovoljno biti dobar sportaš i u najtežoj gimnaziji prolaziti s 5. Treba prolaziti s 5,0. Nikako mi nije jasno zašto nije dobra ocjena „dobar“. Zdravlje je najvažnije. Čemu sve te silne petice kada dijete zbog njih ide spavati u 3 ujutro?
Tako to šljaka dok ono ne prolupa. Sa 16, 17 godina je pretrenirano i psihički uništeno, s teškim traumama do kraja života.
Uostalom, što će mladom čovjeku cijeli svijet kada je on, nakon sportske karijere, s 23 godine invalid? Dan započinje tabletom protiv bolova jer ne može ustati. S njom je i završava jer drugačije ne može zaspati. Medalje, slava i novac nisu vrijedni izgubljenog zdravlja. Nažalost, mnogi to shvate prekasno.

Sport je u svojoj suštini radost i veselje, druženje s prijateljima, putovanja i upoznavanje novih kultura, nikako opterećenje i maltretiranje. Sport bi trebao unaprijediti zdravlje, nikako uništiti ga.

I zato, pomognite svojoj djeci izrasti u zadovoljne i zdrave ljude, ponosne na sebe i svoje uspjehe. Budite im najveća podrška, osoba kojoj uvijek mogu povjeriti i kamen na koji se uvijek mogu osloniti.

Svima želim dobar odmor od školskih obveza, mnogo radosti na treninzima i zaslužen uspjeh na natjecanjima.
Od srca
Vaša Vesna