„Doručkuj kao kralj, ručak podijeli s prijateljem, a večeru daj neprijatelju“ stara je engleska poslovica. Zadnji put je vrijedila prije 75 godina kada su ljudi bili tjelesno aktivni od zore do mraka.
Nakon posla bi nešto pojeli u 5 ili 6 popodne, u 7 bi se ka’ klada srušili u krevet, a u 8 već bili u debelom zimskom snu.
Vremena se mijenjaju
Ako danas večeramo u 6, a idemo spavati u 11, više sam nego sigurna da ćemo u 9 planirati, a u 10 izvesti napad na frižider.
Dakle trebamo promijeniti strategiju. Pametnije je imati laganu večeru u 7 ili 7 i po, pa biti na miru do 11 i odlaska u krpe.
Lagana večera može biti:
– kuhana mrkva, grašak i krumpir, kuhano jaje i jogurt,
– palenta kuhana s usitnjenim špinatom, svježi sir i jogurt ili
– sendvič od kuhane šunke i salata od crvenog kupusa.
Noćno jedenje kao način opuštanja
U danu smo na sto strana. Letimo tamo-amo. Ispaljujemo na živce od mobitela i sastanaka. Nemamo vremena popiš… se. Jedva čekamo doći kući, u svoju slobodu, zavaliti se na kauč i zaboraviti na sve.
Nakon istodobno napornog i uspješnog dana želimo nagraditi sebe jer, ruku na srce zaslužili smo, a i jedan je život. I čime se nagradimo? Dostavom koju zasladimo ili zaslanimo pudingom sa šlagom, palačinkama s čokoladom ili čipsom.
Sve je jasno, no je li cjelovečernje jedenje pred teveom baš toliko neophodno?
Ako smo večerali u 7 ili 7 i po, sigurno u 9 nismo opet gladni. Nema smisla zanimati se hranom pred ekranom i “od dnevnog radit’ svinjac”, kako bi to nekoć opisali roditelji.
Najbolje je sve te napasti niti ne imati kući. Shvatimo ih kao loše društvo s kojim ne želimo imati posla.
Ako nam se nešto gricka, uzmimo mrkvu ili stabljiku celera. Nije nam to zanimljivo? Znam.
“A što ako dođu gosti? Moramo za njih imat’ kutiju keksa.”
Ma tko će nas nenajavljen posjetiti u 10 uvečer? Čini mi se da kekse kupujemo za sebe, a da su “gosti” tek opravdanje. Jesam li u pravu?
Za najavljene goste u normalno doba dana, pripremimo konkretan obrok (ručak ili večeru). A za one nenajavljene ćemo se već snaći. Ja im ponudim limunadu. Limuna uvijek imam kući. “‘Ko im je kriv? Da su se najavili spremila bi’ nešto konkretno, a ovako neka se zadovolje s onim što imam”, zna kazati moja rodica.
Noćno jedenje i kada nismo gladni, napast je kao cigareta
Ugoda koju osjećamo tijekom jedenja u kasnu večer, pretvara se, malo po malo, u naviku, a ona u ovisnost. Ovisnost o kasnovečernjem jedenju slična je ovisnosti o pušenju. Želja nam je zapalit’ jednu, želja nam je nešto gricnut’, a istodobno smo potpuno svjesni da sebi činimo loše. Taj poriv srećom ne traje dugo i spasonosno je skrenuti misli na nešto drugo.
Na što?
Umjesto opuštanja uz slatkiše i slaniše, opustimo se šivajući, čitajući ili crtajući. Tako ja radim. Jednostavno, ne može se istodobno i šivati i jesti.
Isto tako, ne može se grickati čips i čitati. “To se ne radi. Zamastit ćeš knjigu”, još i sada mi u glavi odzvanja upozorenje oca.
Ako još niste član knjižnice, svakako preporučujem da se u nju učlanite. Mene je to preporodilo. Tjedno pročitam jednu knjigu. I više bih, no moram nekad i raditi. 🙂
Ako imamo poriv da, iako siti, dok šivamo, crtamo ili čitamo, još i jedemo, problem je ozbiljniji. Potražimo pomoć psihologa.
Od koristi protiv noćnog jedenja je također:
- voziti sobni bicikl,
- čistiti kuću,
- baviti se kreativnim hobijima (npr. oblikovanjem fimo mase),
- odgovoriti na pradavne mejlove.
- pripremiti se za sutrašnji sastanak; proguglati sugovornika, napisati u bilježnicu natuknice o kojima želimo razgovarati…
Ovo govorim iz vlastitog iskustva jer i sama to radim. Da, čistim kuću i tresem tapete u 10 uvečer. Antuntun – bila i ostala.
Bilo bi to sve za danas.
Želim Vam čvrstu volju u mijenjanju loših navika. Budite ustrajni i nepokolebljivi. Imate moju iskrenu podršku.
Šaljem Vam veliki pozdrav.
Vaša Vesna