Sjećamo li se svoga djetinjstva? Nemali broj puta život nam je nalikovao na otvoreni rat. Natezanje s roditeljima i bakama, vika, svađa i galama bili su dio našeg odrastanja. Svašta bismo jedni drugima izgovorili, a za pet minuta bismo se grlili i ljubili. Kao da ničega nije bilo. A svega je bilo. Samo nismo bili zlopamtila.
Zadnjih desetljeća, korjenito smo se promijenili i postali, što bi se reklo, politički korektni. Ne smiješ se djetetu zamjeriti, učenika dobronamjerno upozoriti, ni slučajno nikome nešto oštro reći.
I dok je, s jedne strane, dobro da smo postali obazriviji i suosjećajniji s djecom i mladima (učenicima i sportašima), s druge strane je loše što smo izgubili odlučnost, čvrstinu i stav. Prestali smo izvršavati svoju dužnost; upozoravati mlade na pogreške i usmjeravati ih prema dobrom.
I tako, malo po malo…
djeca smiju raditi što ih je volja. Mišljenje je važnije od činjenice i nitko više ništa ne mora. Ne mora se ići spavati u 9, ne mora se na vrijeme doći na trening, ne mora se jesti zdravo… i ni’ko im ništa ne može. Bravo!
No, nemojmo misliti da svojim nečinjenjem radimo djeci dobro. Ona vape za autoritetima, čvrstom rukom i pravilima. Nažalost, nalaze ih na krivim mjestima; izvan obitelji, škole i sportskog kluba.
Želimo li svojoj djeci sportašima dobro, vratimo se pravilima kakva su nekad bila. Mora se znati vrijeme ustajanja, učenja, treninga, igre i odmora. Jednostavno, dan mora imati neku strukturu.
Što se prehrane tiče, bez odgađanja počnimo s uvođenjem reda. Jer red mora postojati.
Djeca moraju jesti domaću hranu
Ako se može jesti juha „iz kese“, ne vidim razloga zašto se ne bi jela domaća povrtna, krem juha.
Znamo li što sadrži instant juha „od brokule“? Bolje bi ju bilo nazvati „juha s brokulom“. Jer, vjerovali ili ne, u toj juhi ima najviše pšeničnog brašna! A soli ima više nego brokule! Podatak na deklaraciji, o sadržaju dehidrirane brokule, kazuje da je ima samo 9.5 posto. Ništa nisam izmislila, dodala niti oduzela.
Jest da ta brokula u doticaju s vodom “nadođe”, no pitanje je što je od svježe ostalo u dehidriranoj brokuli.
A zašto se onda umjesto domaće jede rehidrirana juha? Odgovor znamo. Nije da djeca ne vole domaću juhu, već je nama odraslima lakše iskren’it’ sadržaj vrećice u vodu, nego dubit’ kraj „špakera“ i maltretirat’ se s kuhanjem.
Međutim, za svoju obitelj nemojmo štedjeti truda. Kada sami radimo juhu, ne škrtarimo na brokuli (i uz nju na mrkvi, celeru, peršinu, luku…)
ne zaboravimo da sve ovo povrće sadrži brojne antioksidanse koji pomažu oporavak nakon treninga.
Jer, ne osiguramo li djetetu sportašu adekvatan oporavak, povećava se rizik od ozljeda, a uz to dolazi i do pada imuniteta.
Uzaludni trud i volja ako će dijete, svako malo, umjesto u školi i klubu, biti „na bolovanju“.
I zato, pitanju hoće li se jesti juha „iz kese“ ili domaća, ovdje više nema mjesta. Mora se jesti domaća.
Hoćemo li kuhati? Moramo, želimo li zdravlje sebi i svojoj obitelji. Druge nam nema.
Čista hrana mora imati prioritet
Nedavno sam na jednom predavanju u sportskom klubu dobronamjerno roditeljima rekla da, umjesto kobasice, uz grah varivo, djeci posluže nemasni svinjski odrezak.
Ali, „moj sin to neće jesti“, skoči jedna majka na zadnje noge.
„Kako neće? Mora, želi li držati kile pod kontrolom i biti zdrav“, nadovežem se odlučno.
Stvarno ne vidim razlog zašto se natezati oko pitanja „kobasice ili odrezak“. Sto grama jedne vrste kobasica („za u grah“) sadrži 34 g masti, dok 100 g nemasne svinjetine sadrži 4 posto masti.
Nadalje, u kobasicama su aditivi, konkretno polifosfati, koji itekako štete zdravlju kostiju.
Hoćemo li u uporabu vratiti riječ “moraš”?
Želimo li svome djetetu sportašu dobro, želi li ono ostvariti svoje snove i očuvati zdravlje, onda se cijela obitelj mora prikloniti jednostavnoj, domaćoj, kuhanoj hrani, te redu u životu. Cijela obitelj! Zato što svi zajedno moramo biti kao jedno, a ne da se dijete osjeća kažnjeno ili uskraćeno za nešto. Uostalom, u vrhunskom sportu nema mjesta kaosu, nesnalaženju i polovičnim rješenjima.
Učinit ćemo kako želimo. Sve je na nama. Možemo se i dalje ustručavati djeci reći „moraš“. Život će nam biti lakši i mirniji kada se s njima ne natežemo.
Jer kao što se ne mora jesti povrće, tako se ne mora ići ni u školu.
Kao što se ne mora jesti voće, ne mora se pospremiti soba.
Kao što se ne mora piti mlijeko, ne mora se biti čist. Može se u školu ići nepočešljan, krmeljav i s pola jučerašnjeg ručka na majici.
Ne mora se jesti riba. Ne moraju se prati zubi.
Ništa se ne mora. Ne moramo plaćati porez, niti na cesti moramo stati na crvenom, niti moramo platiti kruh koji uzmemo u dućanu. Tko nam što može? To je naš život!
I zato što se ništa ne mora, najbolje je djecu i mlade sportaše pustiti da žive kako hoće. Jednostavno, najbolje je zaboraviti riječ “moraš”.
Veliki pozdrav svima.
Vaša Vesna